Triatlon klub Varaždin

    28 izdanje 12.07.14. Goesselsdorfersse triatlon ili KTRV kup ili Kartenmilchtriathlon cup ili Volkstriathlon ili nepošten triatlon-0,5 km plivanja, 32 km brdske bic staze i 7 km bregovitog trčanja. Triatlon ima dvije tranzicije, nešto slično Stubici a i autobusi su u igri za triatlon /8/. Ima još zanimljivosti. Pravilo ironman, posebni bicikli, ograničen broj takmičara 400, diskreciono pravo za upad na trku. Raspis je otvoren od 01.01. mjesec dana prije trke 300 prijava, 5 dana prije trke 416. Na kraju po prijavama 449 takmičara i 51 štafete, Od Hrvata, samo jedan. Došlo na cilj 409.
Nema neoprena bez obzira na tempereturu vode. 17 stupnjeva. Očito da na toj trci Željko Neopren ne bi mogao nastupiti.
   A tko nastupa na takvoj trci, prvo oni koji sa bicom na ti, vječiti biciklisti a drugi su ironmani. Dogodio se mali incident, jedan takmičar je morao na 300m plivanja zatražiti pomoć čamca da se ne utopi. Očito da se biciklista preračunao. Ima kontra primjer, Binder u M 60 /1/ doktor koji na Klagenfurtu ima 11 sati i neke minute. Takvog u Hrvatskoj nema. Strašno, jer Klagenfurt nije Nagyatad. Bic staza mi je dobro poznata jer se po njoj vozi Pago triatlon.
 Biće zanimljivo kad će negdje u Hrvatskoj biti na trci više od 400 takmičara u odraslim kategorijama. Goesselsdorf ima oko 200 kuća. Mjesto /dorf-vas/, glavna ulica od centra 150 m lijevo i 150 m desno, sa par malih uskih ulica.
  Dolaskom  dobro sam pogledao startnu listu, peti sam po starosti, znači imperativ je biti peti, odostraga. Prvi puta imam za konkurenciju triatlonca na službenoj trci rođenog 1939 a ostali 40, 42, 44 i 45. Sve drugosvjetske ratnike. Zanimljiva posebnost je i kod triatlonca Omann Roberta rođen 1940. Plasirao se ukupno 380 od ukupno 409, to nije sve, s njim je bio i sin Hans /1958/ 371 mjesto. No ni to nije sve. Pored sina,dopeljal i unuka.Martin 1983 ukupno385. Ispalo da im je tatek bio najbolji a igrom slučaja svoj trojici sam uzeo mjeru. Da završim sa zanimljivostima iz općih podataka, po prezimenima najviše je bilo Grubera isto toliko i Pichlera. Po običaju me posvoje, ali je naveden točan najpoznatiji klub u Hrvata. Među prezimenjacima, najbolje sam se ja " odrezal " kak bi rekli Slovenci, 2 mjesto u kategoriji M 60, ostala trojica 4, 6 i 27 u mlađim kategorijama.
 Trka na kojoj do sada s najviše diskvalifikacija/15/ i nedovršenom trkom /5/, uz zamjerku. Štafete domaće vozile su sve u zavjetrini, broj 516B, točno 32 puta sam ga prelazio na bicu a on se uporno se vraćao, šlepao se za muškima i ženskama, bezobrazno, a mladić. Suci ništa. Ta štafeta je bila bolja od mene za 4 minute. Pet štafeta je završilo iza mene. Gdje im je mladost.
 Dakle u kategoriji sam 2 a ukupno 359 od 409, pored starih i novih ozljeda. Ali sam promašio debelo imperativ.
  Na putu do G.dorfa, bez nekih posebnosti osim što sam prošao kraj tužnog i nikad prežaljenog Blajburškog polja. Ostaće mi stalno slike četveroreda i slike odmora, kada umorni polijegaju poslije marša na Križnom putu. Iz dnevnika mog oca, po noći na četvoricu jedno vojničko čebe, za cijeli dan na desetoricu jedan kruh. Bacim pogled na to mjesto, sa ceste se slabo vidi jer su po novom zasadili neka drvca. Kao da se netko stidi tog mjesta. Sad kada mnogi pohode to mjesto i puna im usta govorancija, ja sam bio za vrijeme Juge, kad je bio spomenik crni kamen sa starim tekstom, kao obilježje, tri bora i mala parcelica koju je kupio Petar Miloš. Kasnije je tekst promijenjen, dokupljeno još zemljišta. Vrijedno je spomenuti da domaći ljudi poslije  1945, pet godina nisu obrađivali to polje a ni trava se nije kosila.
  Goesselsldorf. Organizacija savršena, od parkinga auta, prijava do smještaja takmičara u tranzicijama. Na bic stazi na dva mjesta tekući i kruti dodaci, na trčanju na tri mjesta tekučine, iako je samo 7 km.  Pliva se preko jezera,/ tri baterije/, oko 500 m promjera, sa startom od sjeverozapadne strane na jugoistočnu, do tranzicija 1. Bicikli raspoređeni  u dužini od 1 km, cesta u dužini 32 km zatvorena, vozi se oko jezera kroz mala mjesta, prilično zahtjevna, brdovita. Stiže se u tranziciju 2 i trči se oko jezera opet brdovito, dio je kroz šumu, slično kao od Prigorca na vrh Ivanščice, samo je kraće. Cilj je u tranziciji 2, gdje imaju veliki kulturni dom, površine naše sportske dvorane. Za triatlon su podigli još dva montažna šatora. Bilo je više triatlonaca i pratnje nego domaćih.
   Početak trke je bicikli u tranziciju 1, gdje se izlazi iz jezera, busom su nas prebacili na start, plivanje u ugodnoj vodi sa zapetljavanjem u lopoče, domaći su znali prolaze između lopoča. Popeti se na bic i raspali po pedalama. Spomenuo sam okrepne stanice. Na 20 km bica vidim neki lik maše i viče, shvatim da viče bananen, u letu mu otmem iz ruke polovicu i vozim dalje, tekućice nisam, njihove uzeo. Prelazim mnoge sa plivanja, još više ih prelaze mene u bregu. Na nizbrdicama pokušam vratiti izgubljeno. Tranzicija 2 i trk oko jezera, i tu neke prelazim. Poslije debakla u Portorožu ovo je melem na ranu. Ulećem u cilj. 2.02.18 Iza mene uspješno je završio iz kategorije U-23 rođen 1991, pa nekoliko iz Elite 1 i 2 pa opet mladići a bio sam čak bolji od pet štafeta. Dakle tri na jednog.
Osvjetlao sam obraz svoj i Lijepe Naše posebno Varaždina. Naveliko sam euforičan, to potvrđuje slika KTRV 43, nikad nisam vidio takav izraz lica, točnije pogled. Sad mi je jasna poslovica da se pogledom može ubiti, snimka je napravljena 100 m do cilja. Zašto je takav izraz, došao sam do cilja živ, zdrav, oderao neke koji mi mogu biti sinovi pa i unuci. Od cilja odmah na tuširanje i potražim rezultate. Idem od odostraga, 5 lista i pregledavam, nema me. Što je to, čudim se čudom, već sam htio krenuti prema sudačkom stolu na prigovor, kad mi pogled padne na 4 listu. Ugodno iznenađenje i ne odvajam se od rezultata. Uspio sam se odvojiti i pravac do organizatora. Pitam kad će biti proglašenje, bilo je 19 i 30. Kaže oko 21 sat ??? Sad mi je bilo jasno zašto trka nema limita. Ti znaju feštati. Imaju živu muziku i pravo proščensko slavlje i raspoloženje. Ništa mi nije preostalo drugo nego da se bacim na potoke piva Erdinger, alk frei i na domaće kolače od lokalnih žena. Ubila me medena pita, a ni orehnjače ni makovnjače nisam izbjegavao. A muzikaši sviraju i to po želji bez naplate, posebno je naporna bila u željama jedna Talijanka, vrlo dobra triatlonka srednjih godina. Bilo je i kotlovine , pašte, pica, sve oko 7 EUR-a a piva alk 3,1 EUR. Za domaće prilike, jeftino. Konačno proglašenje u 22 sata. Na fotki sam mrtvo puhalo, bolje izgledam na stazi. Ako nekog zanima kaj sam dobil u onom lavoru od kartona, sve domaće sa markom bio. Inventura-domaće kobase, prvi puta da jedem /nedjelja/ nešto slično kakva smo mi doma pravili. Bez famoznih E dodataka i pojačivaća okusa i mirisa i ostalog sr..a. Dalje, salama, ista vrhunska kvaliteta, sve u u pravom crijevu, a ne kakve su u našim mega trgovinama. Naročito viršle, već na pogled na njih mi se bljuje. Slijedi komad karmenadle sa kožom, dimom sušeno. I onda redom, kuruzna melja, pa zobene pahulje, ulje. Snabdjeli su me za cijelu sezonu sa energetskim pločicama i nekoliko energetika tekučih. Pital sam ih jel mogu doći opet. Sljedeće nedjelje. I tak cijelo ljeto dok se jezero ne zamrzne.
T  

KTVR slike

Državno prvenstvo u sprint triatlonu održano 29.06. u Gornjoj Stubici. Po toplom i sunčanom vremenu u Gupčev pitoreksni kraj došlo je najbolje što Hrvatska ima u triatlonskoj porodici. Utrku je organizirao domaći klub Rudolf Perišin i to 13 puta za redom. Posebnost trke je da ima dvije tranzicije. Plivanje /750 m/ je na jezerima u Bedekovčini, biciklom /20km/dijelom nizinskom cestom, dijeom brdskom do Stubice. Druga tranzicija je u središtu grada, odakle se trči 5,5 km u dva kruga po dragome kraju sa posjetom do Gupčeve lipe. Do lipe se treba malo potruditi jer je uzima zadnje snage triatloncima zbog brdskog trčanja. U ulozi glavnog organizatora bio je poznati neopren triatlonac i maratonac Željko Lukina. Organizacija besprekorna, okupljanje takmičara je u Stubici onda treba iz Stubice autobusom takmičare odvesti na jezera kao i kamionom bicikle. Pa trka počinje iz Bedekovčine. U ulozi organizatora pasta party oper Žec, bilo je fine klope a i tekućih pitanja, neizbježna piva ali se našlo i buteljirano vino. Za kraj tradiconalne kremšnite, Žec je bratski podjelio, za sve učesnike 50 kom a drugih 50 kom uzeo za sebe.  
  Pobjednik u muškoj konkurenciji/apsolutno/ Matija Krivec i ženskoj Željka Šaban Miličić. Za proglašenje je bio zadužen europarlematarac Jozo Radoš. Jedini iz Varaždina i kao najstariji takmičar/1951/ utrke nastupio je i T. Pichler u kategoriji  M 60 i to u društvu poznatim triatlonaca sa najviše ironman distanci u Hrvatskoj/plivanje 3,8 km; bicikl 180 km i 42 km trčanja/. Ironman postolje bilo je, poredak, Josip Dikon/1954/ prvi, drugi Pichler a treći Frano Kršinić/1952/. Raritet je da  je u toj kategoriji Kršinić sa 10 ironman dinstanci a Dikon je rekorder Hrvatske sa 13 ironman dinstanci, ima i 6 duplih ironman dinstanci, na jednoj trci je bio svjetski prvak i ima jednu trostruku ironman dinstancu. Zavidni podaci a malo poznati u široj javnosti. Posebno za pohvaliti, svi ti poduhvati postignuti su vlastitim sredstvima.
 Potpredsjednik kluba T.Tumir    

slike

 

 

Kad su ih svi već popljuvali, da dodam i ja svoj obol. Sabornici uredno za Tijelovo i za "državni"/pravi ili krivi/ uzeli stanku od dva tjedna da se odmore od nerada, kako je svojom slobodnom voljom primijetila ex premijerka, nema skoro nikog u Sabornice. E pa kako nam daju primjer, ja nisam postupio kao ta bratija sa najvećim plaćama u prebogatoj državi.
U pondelek sam jedva održao riječ, isporuka obećana od petka/ subota Velden/ Uoči Tijelova srijeda, pravac poslovno Zagreb. Onda neradni dan a moram raditi da bi opet u petak poslovno u Zagreb. Sila Boga ne moli. Isporučim robu i pozdrave metropoli. Fučkaš metropolu koja nema metro.
  Primijetio sam da sam se približio toj našoj eliti, barem po ambicioznosti u velikim količinama a realizacija jadna. Posebno se to odnosi na donji olimpijski.
  U subotu 21.06. u Portorosse, opet olimpijski. Od tristone triatlonaca veldenskih, na štartu ih je bilo samo 5, pa ih mogu pobrojiti,Ocvirk, Trojar, Rant, Kokalj i ja u ulozi Hanibala. Kako je briljantna pobjeda kod Trazimenskog bila 24.06. onda mogu tu malu razliku zanemariti. Trebalo je biti "ante portas" a ispao je potpuni debakl ili bi po slovenskom lahko rekli čista polomija. Ni Hanibal u konačnici nije dobro završio, dobro započeo ko i ja u Veldenu. Izgleda da je Velden bio labuđi pjev, tijelo mi šalje poruku .
    Da dobro neće biti, već je bilo na plavanju, pes je pojeo meru, pa smo plavali blizu 2 km. Kolesarska proga je spremenjena, dodan je vzpon i tu je priči bio kraj. Prvi vzpon, lijevo koljeno se pobunilo, možda i stres od Veldena. Oštra bol. I kaj zdaj narediti. Blo mi je za odustat, a to nisem nikdar naredil. Mučim se pa si mislim da idem peš. Ali kak, kad me gledalci spodbujaju skijaškim navijanjem. Hop, hop... Uspijem doći do vrha i natrag u marinu, dobra stvar je da me sad moja težina nosi do sredine staze a da ne trebam dirati pedale. U drugom me na vzponu stigne prijatelj Krasnik, to je znak da da ću biti fenjer. Nizbrdica spašava jadno bic izdanje. Primjetim da ima radar koji mjeri brzinu, prvi krug bilo je 66 km/h, drugi 69, treći 73. Četvrti krug, postižem rekord, osobni 74 km na sat. Do sad sam imao 73 km/h sa Škripa na Supetru 2011 g. Završim mučenje na bicu. Na trčanju koljeno samo buja. Trčim sa jednom nogom. Jedva završavam trku. Ne bih odustao, a bilo ih je.. Bolje krepat nego molat.
Na kraju trke, šefu ceremonijala, Rantu zahvalim na organizaciji, uvijek vrhunski odrađeno i kažem mu da se ne ljuti ali da na trku mu neću više doći. Tapša me po ramenu uz riječi da sam pravi sportaš. Fučkaš sportaša kojeg treba špahtlima skupljati po cesti. Raspal sam se ko Hrvatska pred Meksikom. Mislim da me Portorož više neće vidjeti po pitanju triatlona.      
 Jedina korist je da sam od privatnog puta napravio poslovni, uzeo repro materijal u Mengešu, osnove za moj inovativni proizvod.
Sljedeća trka je u Bedekovčini, rodno mjesto baruna Janka Vranyczanyja. Iskoristio bih zadnju rečenicu iz njegovog zadnjeg intervjua. Nisam uspio. Po tome smo jednaki, izgleda da me je vreme pregazilo ili ljepše rečeno, to je sve fizika, entropija.
T

T

Slike

Na presici kad je smijenio, drugog Ostojića ex premijer kaže da nema alata kao što je u naslovu i da se ne može raditi radikalni rezovi.  Tja zato tonemo, uporno, a rade prokleto težak posao, danonoćno. A kako je bilo unatrag mjesec dana, slika na amfibiji sa Ray-banom, pa su se mrcvarili ko je veći negativac, pa su se igrali vunbacitelja, pa zabava sa smjenama. Je, prokleto težak posao. Dobro, gdje je u svemu tome stapich, što on radi. Štrajka.
  Medjutim, ima, ima, charobnog stapicha, samo treba imati znanja a ne mantrati da samo političari mogu izvući državu iz ove jadne situacije. Možda i ima u jednu ruku pravo jer su ju u tu poziciju i doveli političari, pa je red da vade vruč krumpir na svoj teret a ne svih građana. Krumpirove šalate nam je dosta.
  A ako pak nemaju znanja mogu im prodati svoju staklenu kuglu, možda im ona nešto pokrene. Stalno razmišlja o poboljšanju ovog pa onog, pa kad će sa razmišljanja prijeći na djelo. Inače tumbanje Vlade ništa na gospodarstvenom polju neće se poboljšati. Smjene su kozmetika i start za pozicije kad se ode u opoziciju. Izbore će izgubiti ne zbog ideologije koju forsira sadašnja oporba. Vrijeme će pokazati da samo struka može pomoći našoj Lijepoj Našoj.
T

Čestitke našoj metropoli na njezinom danu i na posebno nadahnutom govoru gradonačelnika, na svečanoj sjednici metropole.
 Koliko sam puta zaželio da mi je otac živ da mu barem malo zahvalim na nekim pogledima na ljudsko ponašanje. Kad sam bio klinac, bio sam uvjeren da u tim pogledima nešto debelo ne štima. Tupiti mi o nekakvom kućnom odgoju a onda te izvrne sa nekim preozbiljnim komentarom. Pored mnogih, najjasniji stav mu je bio da je politika kurva. A ja kao klinac nikako da dokučim, pa kako je to moguće pa to su naši najbolji, najpametniji, najpošteniji, najveći domoljubi, najhumaniji, najobrazovaniji.
   Tko nas vodi, te su osobe sam vrh naše Lijepe naše, sve prije pobrojano.
A kako je u zbilji. Kad je netko u stanju založiti svoj integritet, tvrdnjom, da dokazani lopov ostaje prijatelj. Samo po sebi se nameće zaključak, skim si takav si.
Primjer, zadnji. Premijer i bivši ministar. Ako je sve to istina. Strašno. Fuj.
Još strašnije da se ne biraju sredstva da se uzme što više moguće kad su na dužnosti. A prestrašno je kad maske spadnu, pa se ne bira način da se javno svlači i razvlači vlastito prljavo rublje. Padaju teške i žustre riječi. Kad bi barem istom tom žustrinom bili na korist domovine, sa svim svojim znanjem, ako ima takvih.
Ispada da je domovina zadnja o kojoj se brinu, zato i imamo takvu gospodarstvenu situaciju.
    Lijepo smo čuli o svim optužbama, od presice, riječke, pa do raznih intervjua na radio i televizijskim stanicama. Novinari željni senzacija. Po meni mislim da je bitno da u tim optužbama neka rade institucije sistema, od, idem redom. Cavtat, zemljište, A i D. Kralj-Konel, 5 zvjezdica, Krešo i Nada, Mostar-Porezna, Maras biskviti...... To je sve kiki-riki. Zašto to Linić nije odmah rekao nego sad kad je smijenjem. Ili je to varijanta da jedni druge drže u šaci, zlunetrebalo. A ako sve prođe u tišini, tj ako nema svađe, nema sukoba u podjeli plijena onda po starom dobrom običaju, plati porezni obveznik.
Još je nešto bitno, na samom početku presice, rekao je kako se osjeća državni dužnosnik /osobna sigurnost i prava/ ako se može tako kriminalizirati jedan ministar. Pa prvo ministar, nijedan nije sveta krava a drugo u tom istom kontekstu, kako se onda osjeća običan "mali" čovjek u toj istoj državi.
A izjava da od siječnja premijer i financ ministar ne komuniciraju, nešto što nije za povjerovati. Pa kako da država funkcionira kad dvije najglavnije osobe ne rade na dobrobiti države. Ima bezbroj primjera u svijetu da su premijeri i financ ministri bili u jednoj osobi, što je po meni idealno. Jedan sve zna, jedan je za pohvalu i za pokudu. Nitko mu ne sapuna dasku, itd. Mi nemamo tu sreću da konačno struka vodi Vladu, u konačnici državu.
   Kakvu pouku izvući iz naše trenutne situacije. Prekinuti ovu agoniju. Rezultat skoro nikakav a iznevjerili naciju.
Rješenje je u Saboru, hitna sjednica, uručiti otkaz Vladi, raspustiti Sabor /sam sebe/ i na brzinu sastaviti Vladu spasa, tehničku. Ako je M. Monti u 18 mjeseci uspio srediti Italiju, onda bi se ova naša mala privreda mogla još brže oporaviti. Od toga ništa, jer je branik domovine u poziciji solidnih plaća koje uredno svaki mjesec kapnu.
 Od opozicije isto ništa, sve je to jedna te ista ekipa, slatkorječiva na poček od četiri godine. Rastući Orah nema kapacitet stručnjaka i logistiku, Laburisti isto ništa, nemaju program. Ostali su ispod 5 %,možda Gabrić, ali to je isti mentalno upravljački-politički sklop. Strategija spasa države ne može biti samo na dovođenju penzionera na našu obalu i nuditi im gerontološku uslugu. Nitko nema program industrijske proizvodnje. Zato nam treba strateg koji je udomaćen sa našom privredom a da poznaje i vanjsku. Da nam se ne događa da sadašnji obilaze po svijetu i javljaju, recimo predsjednik iz Turkmenistana. Podučava javnost da se tamo može puno prodati. Nemoguće, zar čak i tamo. Pa gdje je nestala povijesna klirinška razmjena sa nekadašnjim SSSR-om. Da se malo pohvalim, među prvim zaradama bila mi je isporuka mojih proizvoda čak u Leninsk Kuznetsky, /tada 200 000 stanovnika a sada oko 100 000 / dakle samo 6000 km od Varaždina. I sad bi meni neki pričali bajke prije spavanja. Laku noć ili dobro jutro.
    Za kraj da se i ja vratim u realitet, ono gore sa Saborom je na vrbi svirala ali se može iznijeti drugi prijedlog, jer će sve opet odlučivati političari. Ja bi povjeravao opciji koja će ponuditi sebe a ne da od politike žive, došlo vrijeme da se nešto više da nego što se uzima. Da, došlo je vrijeme za davanje i to sebe i svojih a ne samo mastiti brkove svoje i od obitelji i prijatelja.
    Dakle radikalni rezovi, radikalno sebi srezati razna primanja, povlastice. Ne demagoška umanjenja plaća, nego raditi iz altruizma, dosta su se potkožili u ovih 20 godina, neka sad dio slobodno vrate. Radeći iz domoljudbe.Pored onog 10 mjesta i 15 u svijetu, kao država smo sramota, a po rastu osobnog bogatstva /nekih/ prva smo država u EU. U kratkom roku i količini zgrnute imovine.
    A zašto takvi uvjeti za naše političke pregaoce. Ne iz mog očitog animoziteta već iz puste realnosti situacije u državnoj riznici. Tko kod dođe, mora konstatirati da smo bankrot. To već dugo tupim. Da će trebati reprogram ili što je znanstvena fantastika proglasiti nelegitimni inozemni dug. Za sjajne rezultate znate, za kresanje po naredbi E komisije znate. Znate da smo prošlu godinu uspjeli završiti uspješno sa 220 miljardi javnog duga a to je samo 67% BDP-a. Na te lijepe iznose pod dirigentskom palicom E komisije pribrojiti ćemo i one iz HAC-a i HC, to će biti preko 80%. Toliko sam navijao za Južnu Koreju, da joj se sada približavamo prvom kozmičkom brzinom. Oni su imali 120 % javnog duga. Pogled u provaliju biće fantastičan.
T