Triatlon klub Varaždin

Prisjetio bih se dvojice koji su prerano otišli, sa kojima sam bio dobar i djelio s njima neke zajedničke projekte. I ugodna druženja.
16.06.13. navršile su se četiri godine kako je otišao bombarder sa Kvarnera, Vladimir Bebić. Što napisati o njemu. Bio je saborski zastupnik sa vehemetnim diskusijama, dijelio je lirske krošeje i lijevo i desno, bio je svoj. Bio je pravi političar, ustvari nije bio jer nije znao lagati. Mnogi su ga doživljavali kao ridikula, nažalost između redaka bila je naša zbilja o ponašanju i vođenju države. O tom netreba posebno. U pokušaju povrata u Sabor, pomagali smo mu potpredsjenik kluba i ja. Da nije bilo sitnih grešaka kod nas lako smo mogli imati jednog sabornika a i Bebić bi u Rijeci imao jedno mjesto da mu nisu nazovi prijatelji i klijentela okrenula leđa. Za politiku trebaš prljavo igrati. Tako da ostaje žal za ugodnim druženjima.
Kad sam već u Rijeci prisjetim se rado Dejana. Kakva banalnost sudbine, slučaj, u koji se ne bi moglo povjerovati. A upoznali smo se na literalan način. Bio je vrhunski sportaš a napisao je jedno subjektivno pismo sa objekcijom na naše triatlonske probleme u Savezu, koji su izgleda sada dosegli kulminaciju. To je kad se problemi ne rješavaju, nego dobe latentni status a onda sve odjednom ode sve u ništa.
Da se vratim pismu, neznam kako sam uopće došao do njega, uglavnom bilo mi je predugačko, ali početak i prve rečenice odavale su zrelu osobu koja nije mogla rješiti svoje probleme u instituciji. /to je nešto najgore što se može dogoditi na osobnoj ravni/
Na jednom UO spomenuo sam Dejana ali nije bilo nikakve reakcije, spominjao sam i Živkovića Predraga a i Rovinjski triatlon koji je najstariji u Hrvatskoj. Mislim da je prekinut na 15 održavanju. Organizirao ga Nedeljko Javor.
Dakle upoznao sam Dejana putem pisma, a formalno upoznavanje bilo je na Jarunu. Bili smo u blizini parkirani, dok sam ja vadio opremu iz auta, u blizini čujem nervozno objašnjavanje nekoj curici kako postaviti bicikl  a da se ne sruši. I tako muški glas ponavlja, vidiš kako sada stoji. Pogledam ko je to, Dejan. Ja mu priđem i pitam čiji je. Da li naš ili njihov. Zaćuđen pogled, sjenka preko lica, ćuti. Da razbijem neugodu predstavim se i kažem da sam pročitao njegovo pismu i da nema smisla odustajati od sporta kad je tek započeo. I tako je započeo naš poseban odnos. Sljedila su neka druženja i razgovori, posebno jedno na povratu sa Supetra, na brodu. Susreti su bili na trkama u Kostreni i Rabu. Pamtim ga, da je uvijek poslije trke, iako je bio učesnik, pomagao na demontaži tranzicije. Bio je kompletna osoba.         
Posebno ga pamtim kad je prestao sa trkama, u zadnoj godini bio je prvak u duatlonu D. Stubici. Došlo je pismo. No došao je i sljedeće godine i opet je bio prvi.
A kako je vratio onu moju podvalu, bilo je to kad smo završili sa jednom sjednicom UO u Rijeci. Izlazimo iz Riječkih bazena kad osjetim ruku oko ramena. G. Pichler kako ste. Okrenem glavu prema poznatom glasu. Bok Dejana, pa otkuda ti. Došao sam vam reči da sam sada "vaš". Kako naš. Pa sad sam varaždinac. Ma nemoj a koja je ta koja te oborila, misleći da na narodnu; od kud ti žena odtud si i ti. Dejan se slatko nasmije, nije to. Pa kako onda naš. Zastupam na našem području Vindiju. Bilo mi je drago da se zaposlio a još više da mi je osobno došao to javiti.
Obojica su ostavila trajan trag u svom okruženju. 
P.T.

Subota,08.06.13 Portorož, utrka za slovenski kup u olimpijskoj disciplini. Organizator, najpoznatije novine u Sloveniji "Dnevnik". Organiziraju pored raznih sportskih događanja kroz cijelu godinu, ovaj triatlon i u Čatežu duatlon na kojem su pokrovitelji za proglašenje Slovenskog kupa u obje discipline. Takvu pažnju i promociju triatlona u Hrvatskoj nema. Direktor trke je gđa Nives Roš /na slici/ inače direktor Marketinga, četvrta osoba u hijerarhiji Uprave. Sportski događaj u marini, uključio je sve uzraste od najmanjih, preko triatlona za svakoga, supersprinta. U trkama su se pojavili takmičari iz javnog života, posebno su bili najavljeni bivši osvajaći olimpijskih medalja, najčešće plivaći. Poznati Tahirović ali i judaš Jereb.Glavna trka na kraju događanja u 14 sati. U olimpijskom triatlonu nastupilo je 150 muških a cijela utrka je imala više od 500 takmičara/podatak organizatora/. Vrijeme sunčano, more 19 stupnjeva, bic staza zatvorena, vozi se kroz centar grada i trčanje je po gradu sa ciljem u marini. Tako da je bilo puno publike i navijaća, ono što fali u Hrvatskoj. 
U plivačkom dijelu /najstariji učesnik/ bio sam dobar, poslije plivanja trebalo trčati 150 m do bicikla u tranziciji i odbiciklirati 6 krugova za 40 km. Zbog zastarjele tehnologije mjerenja vremena firme Timing Ljubljana, greškom sam odvozio 7 krugova. Svakim prolaskom kroz čeking prostor, sat na biciklu se resetirao i nisam imao točne podatke. Naime mjerni sat na biciklu je bežični i ostao je ručni za orjentaciju. Da ne bi ispalo da neznam brojiti do šest, dodatna nedoumica je bila prosječna brzina na bicu oko 40 km/sat,/ zavjetrina je bila dozvoljena/, jedan krug sam vozio iza Nicolletija /apsolutni drugi, pobjednik trke je J.Kovačić, PD Posavje/ pa sam odlučio da je sigurnije odvoziti krug više jer krug manje je diskvalifikacija. To se odgodilo desetorici takmičara a jednom je triatloncu falio i jedan krug na trčanju.
Posljedica je da sam ostao bez postolja i manje bodova za kup. Uložena žalba nije uvažena jer bi njom poremetio poredak u kategoriji. Mjeritelji vremena su napravili procjenu stvarnog vrijeme koje bi bilo od 2 sata 18 minuta do 2 i 22. Za ta vremena bilo bi drugo ili treće mjesto.
Kak bi rekli, sa mnom je uvijek uzbudljivo i veselo. Čim sam krenuo na trčanje suočio sam se sa neveselom istinom. Istog trenutka palo mi je na pamet da je to božja kazna, jer sam iskoristio ogorčenost kolege Pavića 07.05 /e-mail/na onu trku u Ptuju.
Naime ja sam zloporabio poznastvo sa R. Ačimovičem. Maknuo sam broj mobitela i nazvao Pavića. Razgovor je tekao ovako.
Mobitel zvoni, Da... Dober den, tuki Rado Ačimovič iz Ptuja, rabil bi gospoda Pavića. ???, ja sam. Gospod Pavić kličem vas i vabim i bil bi vesel če bi prišli na našo dirko v triatlonu.  !?! Hvala, ali ja nemogu u tako kratkom roku pripremiti ekipu. Kasno su nam javili iz našeg Saveza. Lažni Rado: ali mi smo za Vas pripravili  posebno nagrado.
 Dobro, hvala Vam ali prekasno mi je, e. Gospod Pavić lahko pridejte z družino al pak sami. Ako pak prijdete samski, organiziramo  Vam spavanje in polnu postelju če si zaželite. !!!!.  Tu više nisam dalje mogao muljati da Pavić ne prihvati ponudu i kažem da je na liniji Petrica. Ma ja san ti bia iznenađen sa slovenskim ali mi je izgledalo da je to tvoj glas. Dalje smo razgovarali oko nekih naših temama. I sad mam občutek da je taj razgovor došel na naplatu.
U drugom krugu trčanja/od pet/ stanem ja u cilju i svom kolegi Mitji Dečmanu,glavnom sucu, objašnjavam da imam jedan krug viška na bicu. A on: še tri kroga i tako ja dalje trčim prelazim neke zaostale, opet u cilju ista spika. No Mitja je neumoljiv, še dva kroga. Na kraju kraj balade.
A den ranije sem mel lep občutek da bo jutri zjutraj fajn tekma. Je zelo, ampak res ni resnica. Resnica je da sem v pondelek mal manjk 1,7 kila.
Drugega mi ni, moram za 7 dni spet na olimpik triatlon v grad kocke Velden, po bodove ki sem prokockal v Portorožu.  
Petrica Portoges

 

Galerija

Dobro jutro, sniježna informacija. Snowden. Baš je iznenađujuća informacija.
Činjenica: 09.09.12. napisao sam ispriku za društvene mreže.
A za Snowdena, nema ni srednu školu, pa je i imao nivo dostupa podacima.
Ništa  to ne vrijedi ako nema listu imena onih koji pokrivaju određena područja i onih koji su plaćenici.
Kao što je napravio 1968 P. Agee.
A prekrivanje preko glave da zaštiti lozinku je čista glupost, mora svaki sat mijenjati lozinku i pored toga znaju gdje se nalazi i što posjećuje. Usput neka promjeni naočale, možda mu ih daju domaćini, da ga i oni imaju na vezi.
Vezano za informaciju, Bez veze,,,,,,,,,,,,.
Petrica Veznjak

Došao je dan kojem sam se radovao. Prije 40 g. otišel sam u JNA kod privatnika, tak je izgledalo. Na Pleso ili poznatije Veliku Goricu. Naučio sam u vojsci što sam htio a još više ono što nisam htio. Dan kada se pripremam za odlazak kod svog katehete, onoliko koliko imam vremena jer kak je najpoznatiji gradonačelnik na svijetu rekao "nema odmora dok traje obnova" Na moju žalost i našu žalost ja tu sintagmu premećem po svojim zubima, još od 1991. A oni koji me bolje poznaju još od Šamac Sarajevo.
Dan kada su obrtnici u Saboru prošli kao bos po trnju, po ministru. Zahvaljujući oporbi ipak to neće biti tako. Vladajući i dalje rade u korist vlastite štete, a ministar nije na visini zadatka. Svaka čast dr. Goranu Mariću.
Dan kada smo dobili naknadnu pamet, pročitao sam samo naslov. Intervju Jakše Barbića: ja nisam otac hrvatske privatizaije. Možda sam ja pisao knjige Prava društava. Onako kako piše u biografiji Who is Who (najveći sustav neke grane prava napisan do sada kod nas) i "Pravo društava", knjiga I., II. i III. za znanstveni doprinos od trajne vrijednosti za Republiku Hrvatsku . Za taj podhvat dobivena su mnoga visoka društvena priznanja.
Dobro a ko će priznati da nam je privatizacija bila promašaj.
Dan nije još završio, nazvao me prijatelj iz Rijeke,član Upravnog odbora, Damir Živković. Pitao me zašto nemam licencu HTS-a. Ja jesam uplatio licencu ali klub nije platio svoju. Kad sam član malog kluba a i predsjednik je neki jebivjetar. A ja ne budi lijen, kad se već nude licence, uzeo sam ne jednu nego dvije od susjednih država. Malo sam se razišel sa sustavom. Imam drugačiji pogled na ponašanje u Savezu. Ako će biti volje nekom drugom prigodom. Predugo bi bilo sada objašnjavam, a konačno dan je da se fešta.
Zašto, pa vratio sam se živ i zdrav sa plesa /Plesa/, a moglo je biti i drugačije. Društvo za feštu, samo muško, bivši iz kaznjeničkog odjeljenja i onaj jedan iz protivničke ekipe koji je pekao zanat 7 godina. Pun je iznenađenja i rekao mi, da će mi na dar dopeljati ovaj puta crnu mambu. Nadam se da to stvarno neće biti omiljena šala iz njegove postrojbe. Zmija u krevetu ali bez zubiju. A možda bude iznenađenje ko u vicu, iz guske u zmiju. 
Petrica Licenca

Sapunica se nastavlja, neki mjenjaju status malus. Malo sam si dao truda i pregledao poslovna izvješća firmi uključenih u USKOK-ov program, KB-a
Prvo što mi je upalo u oči sve firme imaju kapital u vrijednosti osnivačkog 20 000. Ništa čudno. A dobivali milijunski krediti, ne kune nego u EUR-i. Čime su garantirali? Da mi je znati možda bi i meni nešto palo u med. Ne mogu ništa komentirati jer je istraga u toku.
Nije mi jasno zašto poznatog neurokirurga zivkaju u USKOK, Kažu za Clarus Primus d.o.o. Ja bacim oko na tu firmi, kad članovi uprave Damjanović i Šola. Nema neurokirurga.Ne mogu ništa komentirati jer je istraga u toku.
      Sve čudnije od čudnijeg, ali firma nije čudna, nego polemično čudna. Naime poslovni prihodi od osnivanja 2006 do 2011 skoro ništa. U 2010 do 2011 čudna zarada 1200,00 kuna. Još čudnije ni dobitka ni gubitka. Ostalo bez komentara. Pa čime se firma bavi, transferom kapitala? U registraciji ima 18 djelatnosti ali bankarskih nema. Ni ja ne bih mogao dati neki ozbiljan komentar na te podatke.
Ali sam se prisjetio nečeg što je bio hit u Jugoslaviji. Junak događanja je drug Vračarić Lazo, general, prvoborac, prvi Zagorski partizanski odred. Ratne zasluge bi preskočil, osim da je bio prijatelj sa svim poznatim poslijeratnim političarima. Poslije rata, bio je, zanimljivo predsjednik Nogometnog saveza Hrvatske 47-50. Ali to mu nije bilo jedino zanimanje, već se počeo pripremati za biznis tj za kapitalističku proširenu reprodukciju. Kad je bio siguran da ispekao na domaćem terenu poslovanje, okrenuo se inozemnstvu.U Munchenuosnovao poduzeće Gesellschaft mit beschränkter Haftung, za one koji neznaju, skračenica Gmbh ili po našem društvo sa ograničenom odgovornošću a to je skraćeno d.o.o. Komentar, prvi pravi biznismen.
I tako naš junak krene iz radničko slobodarske misli, boljševičke orijentacije u kapitalizam. Točnije u model po Marxu, izrabljivanje čovjeka po čovjeku. Biznis se sastojao u proizvodnji dihtunga, ispravno hrvatski brtvi. Ako mi moj pajdaš Alc dozvoli, po sjećanju to su bile brtve za radijatore. A kakav je bio tehnološki postupak proizvodnje. Uvozio je te brtve iz inozemstva, pretpostavljam od svoje vlastite firme, prepakirao iste brtve i izvozio.
   A kakve ima veze dihtunzi sa Karlovačkom bankom ili Clarus Primus,nikakve. E ali biznisa nema bez šuške, bez šaša ništa. Možeš biti učenjak, šef MENSE, predsjednik svega i svačega, možeš biti inovator, junak prvoborac, štatigajaznam narodni heroj, imati ideja ko Leonardo ali treba još nešto. Katalizator šuštavi.
I tu ušeće Vračarić u KB, šalim se, neznam koje su bile banke, što i nije važno. Sve su banke iste, nije to samo u KB-u i ostale današnje banke daju diskrecione pomoći. Pomoć se poslije zatvori već nekako. O tom modelu kasnije ako ću se prisjeti na kraju eseja o mogućnosti sive mase koja nam je ugrađena prije 50 000 godina.
Mogu samo zamisliti situaciju, general upadne u banku, ali ne sa oružjem. Izvolite kako vam mogu pomoći kaže direktor banke, ulizujući se. Koji slučajno može biti general. Uz čašicu dogovore, kredit kane, koliko već biznismen partizan treba. Dalje je išlo sve ko po loju kak je uzrečica. Uvezli su se dihtunzi, spakirali i pravac natrag od kud su došli. Tu nisam u potpunosti siguran da li se uzimala i premija na izvoz, mislim da da. I tako nekoliko puta se odvijao tehnološki proces, dok se nije pitalo kad će se krediti početi vraćati.
Hm, vraćati, Vračarić se samo navraćao po šušku a na kraj pameti mu nije bili da ju vraća. I tu pukao tehnološki proces, proizvodnja je stala. Po sudskom spisu 50 miljuna $ je bilo kreirane štete. Vračarić je otišao u Munchen ali se nije vratio da čuje presudu, bila je, ni tu nisam siguran 20 godina. No to nije bilo sve. Ranković je ode kod Broza.
Nađe ga u njegovom apartmanu u koji nitko smio ulaziti bez najave, nije ni bilo stolca za gosta. S nogu Leka kaže Brozu, čuj Stari onaj naš Vračarić prhnuo preko grane, što ćemo s njim. A Broz zavaljen u fotelju gleda obožavani vestern sa John Waynom. U jednoj ruci poluprazna čaša sa Chivasom a u drugoj havanka, osobno mu ih slao Fidel. Cigare koje su se motale na bedrima kubanki. Leka cupka s jedne noge na drugu a Broz hedonistički pijucka i ispuhuje dim, napravio oblak dima ko iz parnjače iz serije 08. Pa što ćemo snjim, nervozno se ponovo javi Leka, inače opaki lik, bio je šef OZNE I UDBE. Koga se je on dohvatio taj više nije osvanuo. Ja sam imao sreću, što moj otac nije Leku upoznao, nebi ja glumio Petricu.
Broz, ni da trepne ali pjevuckajući prozbori na svom poznatom slengu rusko-sprsko-kajkavskom. Pa bogati, ako je mogao pljunuti na svoju i našu borbu, na revoluciju na socijalizam, nek mu ti novci. Ostavite ga na miru. To je značilo da neće proči kao Đureković nekoliko godina kasnije. Kak je to u životu, uvijek ima ali. Ali netko revan, društveno odgovoran, pošalje informaciju da je Vračarić sa dvojicom pajdaša/neću im spomenuti ime/ trojicu njemačkih avijatičara poslali na onaj svijet. Sve je to lijepo opisao poznati zagrebački ilegalac, kasnije još poznatiji političar. Događaj se zbio u Zvonimirovoj u Zagrebu 1941, sačekali ih poslije kino predstave. Jedan od njih slučajno je pao policiji u ruke i sve priznao, tako da je postojao otvoreni dosje u BND-u. Nijemci su priveli Vračarića na razgovor i nakon par dana ga pustili. Razlog nepoznati, moguće da je sve porekao, ili da on nije taj Vračarić. A to što je prebjeg, lako se mogao opravdati kad je u Jugoslavija tada postojao Goli otok kao prebukirani zatvor, sa tretmanom skoro kao u konc logorima. I to je bila poznata činjenica na zapadu.
Kako je na kraju završio biznismen, neznam. Kad sam bio u Munchenu nisam se ni sjetio na njega, više me zanimao model 760 Li BMW. A zašto baš taj, zato jer ima motor od skoro 500 KS, kao i najjači teretni kamioni.
Petrica  Bankar       

Kažu da besposlen pop, jariće krsti.Dokoturala se moja staklena kugla do mene, uzela lik ljepotice i upitala jesam li sad zadovoljan. Demokracija, sloboda, opće blagostanje u državi, sve u redu.
Kak ja nisam prezahtjevan, zadovoljan sam pogotovo što se na tako važnoj stvari, zdrastveni odgoj djece javi Ustavni sud i onda se ta tema oglaba na svim medijima i obrazlaže. Dakle greška izvršne vlasti i zakonodavne je u proceduri.
Čudno, a na minornoj  bezživotnoj temi ulazak u EU ništa, nula, zero. Kad sam ja jambral o Trytiju, bitna je bila samo olovka a sad kad smo sve bliže
EU, lova nam iz riznice sve više kliže.
Troši se ko da smo pijani miljunaši. Politički turizam.
Posjet Regana Jugoslaviji kad je bio predsjednik Mika Špiljak, ko danas se sjećam obraćanje bivšeg glumca. Počeo je mister Majk Špajk.......  No to je sve nebitno, Regan je u dva dana obišao tri države, dvije otanske Španjolsku i Italiju i buduću za par desetljeća.Yu. To je vrijeme reganomike i "rata zvijezda". U dva dana obišao partnere, a danas smo svjedoci turizma u tri dana jedna država. Nije čudo da nas EU doživljava kao riznica bez dna.
Što je tako važno da se treba špilati politički turizam, pa Engleska je na vratima EU i to već jako dugo, na izlaznim. Od stalnog prigovaranja da su najveći neto davatelj, čitaj uplatitelj u riznicu EU. I drugo, najviše se izruguju budalastim zakonima EU komisije- montipajtonski o krivim krastavcima, kvrgavim mrkvama i nepravilnim paradajzima. Ostaju samo zbog sitnih koncesija kad zaprijete da će izaći. Dakle sve ostaje kao i prije. Kurtoazne posjete, troši se novac jer ga imamo za bacanje, da li će možda pasti kakav poslić za naše gospodarstvo, pitanje bezveznog poreznog obveznika.
      Bilo je pitanja, ko je koga pitao za OTAN ili EU. Tražila se samo olovka i potpisivalo nepitajući pošto dara od mjere. Sad kad je prvi sedmog tu, sad su počeli kalkulirati koliko ćemo platiti na bojnom polju uz ponižavajuće fanfare. Nažalost borba još nije počela a mi već brojimo mrtve. A gdje ja vidim mrtve, pa recimo traži se kruh preko pogaće. Gospoda seljaci digli frku da imaju najlošijeg ministra do sada, kao neisplaćuje poticaje. Istina nije se baš snašao, ali su zaboravili da su dobili poticaje zaostale iz 2009 i nikad u tolikom obimu. Moj savjet bi bio neka bude sretni s ovim ministrom jer poslije njega dolazi koji će mnogima otpiliti grančicu na kojoj sjede.
Doći će onaj koji će reči poticaji za onog od kojeg država ima koristi a to znači na uložene poticaje da ima novostvorene vrijednosti a ne kako su se do sada bacali novci na veličinu obradivog zemljišta ili na na prinos. Od 01.07. dobiće onaj koji će imati pozitivnu bilancu. Jednostavno na uloženu 1 kunu recimo da ima prihod 1,30. I onda neka tjeraju traktore na cestu i blokiraju one koji im zarađuju za njihove poticaje.
A biće i iznenađenja, doći će nalog za povrat poticaja, jer gospodin seljak nije posijao kulturu za koju je digao lovicu. Ili kako sada majstori rade, samo obrađuju po rubovima parcele. Finta i sa sušom i poplavom, participira se osiguranje do 80% ali ga ne uplaćuju. Porezni obveznici trebaju im navodnjavati ili čistiti kanale.
Eto sad u poznim godinama razumijem Broza kad je 1945 rekao što će seljaku traktor. Pa kad su ga pitali, kak to on misli, odgovorio je filizovski naučno. Seljak je uvijek reakcionar. Naučili su ih da se samo traži od krave muzare-države, dok su bili glasaći za svoju korist. Politika=poticaji.
Iako sam veliki protivnik ulaza u EU po uvjetima Trytija, zadovoljan sam da će mnogima smrknuti i omrknuti. Za sve nastale štete treba teretiti one koji su išli ko guske u maglu i potpisivali. I još se hvale kao velikim uspjesima.
Pored poticaja za poljoprivredu, na red će doći i javna poduzeća i državna. Nema više plačiće ako će biti gubitaši. Za takve slučajeve postoje porezni obveznici. A sve ih manje a sve više socijale.
Stoga se premijer ne treba čuditi na nekim napisima u EU novinama, piše se već dugo i kontinuirano samo domaći igrači to neznaju, nego tek kad malo skoče preko granice onda ih dočeka zbilja povijesne zbiljnosti.     
Petrica  Rizničar 

Mislio sam ako neću izaći na biralište da sam se riješio političara. Malo morgen, jedni kao pokisli ali tvrde da su pobijedili a drugi slave pobjedu. Zanimljivo, samo Hrvatska gubi. Za argumentaciju priziva se čak i matematika, a na to dobim osip IV kategorije i sindrom nemirnih ruku. A kako jesam premijer u sjeni, da i ja malo matematike omirišem.
Usporedio sam ministre jednih i drugih, njihov učinak. Varijablu o trenutnom stanju izbacio sam iz modela. Mjerio sam ekonometrijsku vrijednost svakog obavljenog posla tj. ministra. Financije, Linić je veliko iznenađenje čak i za mene. Veči učinak od oba bivša ministra. On ima promašaja ali prethodnici nemaju prolaznu ocjenu. Branko Grčić, visoko pozicioniran, Čačić mu je pojeo vrijeme. Nije mu lako, ni objekcija posla a ni timing. Dalje ide sve nekakav minimum, model je izbacio samo negativne rezultate  Ima i čudnih relacija, turizam sličan kod obje strane, zaključiti bi se moglo da se turizam sam događa. A ima ekstravagancije, ministar Mlakar nije 1,5 g. uspio pobrojiti državne službenike. Rekorder u neefikasnosti. Moj prijedlog da se jedan mjesec ne isplati plaća nije usvojen. Na stranu što moji modeli i savjeti stoje u praksi.
U toj zamršenoj priči iznenadio me štrajk avijatičara, naime ja sam ostao zamrznut u vremenskoj kapsuli na tu temu kod izvrsnog glumca Franje Majetića i legedarnu izjavu: Dajte mi avion i idem za avijatičara u Abesiniju. A od operne primadone je dobio odgovor, daj tata nemoj noreti, opet si pil.
To je prvi razlog mojeg smrznuća a drugi je niže.
Štrajkovi. Ima svakakvih štrajkova, ja ih dijelim u opravdane i neopravdane. Za Jugoslaviju, tu moram biti jasan mislim na onu od 45-91. Prvi štrajk je bio u rudnicima Trbovlja 1947 g. partijci su bili konsternirani. Od tog slučaju pazilo se da radnici ne štrajkaju protiv sebe jer su radnici bili gazde tvornicama / i rudnicima/. Tako da je svaki sljedeći štrajk bio pod paskom UDBE. No dogodili su se tri štrajka koja su dali naznaku da se Jugoslavija treba raspasti. Bili su organizirani bez službenih sindikalnih i partijskih organa. 1987 štrajkali su labinski rudari zbog plaće, pa su štrajkali u Varteksu koji je bio ugušen i bio je največi od 45 do 1988. za njega se uopće nezna i nije zabilježen u dokumentima. Ali iste godine puklo je u Borovu/20 000 radnika/ i tu je krenulo sve naopako u Jugoslaviji. Direktor Kekić hitno je prebačen u SIV/Vladu/ Još su nešto vlakovođe 1989 pravili nered pa su im dali radnu obavezu.
A sad zamislite šrajkaju stjuardese. Pa dajte molim vas. Voze se badava, tj lete, hrane ih badava, oblaće badava. Skoro uvjeti ko u političara, samo ne moraju davati izjave. Tu su u maloj prednosti. I stoga jer sam po struci i životnom opredeljenju konzervirani ekonomist ako je firma u gubitku, treba ju zatvoriti.
Zar nije bilo dosta sanirati brodogradnju, pa saniraj banke, koje nas sad deru. Saniraj ceste, pa opet šume. Sad odjednom svi graknuli na parafiskalu, a ja o tome piskaram od kad znam za sebe. Pa dokle, pa do državnog avioprijevoznika.
Ako su mogle kompanije stare 70 g. propasti, Swissair, kakva kompanija. A da li se netko sjeća PAN AM/erica/, kućna boja kao i kod mene, plava, kakva kompanija a kakve stjuardese. Zbog njih ne bi uopće izlazio iz aviona.
Iz ugodnih sjećanja padnem u neugodna, na naše prijevoznike. Trans-Adria i JAT. Radi se o osamdestima. Nekad sam rado letio / ne s posla/, nije bilo prijava par sati prije leta, nego dođeš, čekiraš i fiju. Auto cesta još nije bilo, ne truckaš se i brže je do destinacije i zgodno društvo i nešto za popiti i pojesti i tako. A posebno treba napomenuti bilo je sve jeftinije, točnije ekonomskim ekvivalentom rečeno, bile su veče plaće. Kako je jedan današnji mislioc rekao to su vremena koja naša djeca neće moći participirati, ostaće kao priča u legendi. Naprimjer, imao sam Wartburg, ružil je ko traktor a dimil ko bosansko-brodska rafinerija ali sam rezervoar napunil za 6o dinara, danas u isti rezervar ulijem 800 kuna.
Međutim za moje iskustvo kao letaća, dogodili su se slučajevi koji su mi otvorili oči a time i proradio crv sumnje. Kod jednog ugovora sa Dalmacijom cementom, zima, treba ići u Split, kakav auto idemo avionom. Pleso a pista pola metra snijega, meni zima iako je toplo u aerodromskoj zgradi. Zašto, jer je par dana u Dobanovcima DC-10 proklizao sa piste i prvi kotači otišli u livadu. Uzgred nisu ni imali dizalica da ga izvade iz livade/200 tona/. Kasnilo je nekih deset letova, gledam kroz prozor, na pisti četiri četkara i pista bez snijega. Svih deset nas poslali u deset minuta. Ajd minul me strah. Sljedeći let je bio za Sarajevo. Trans Adria, kažu kasni let jer se popravlja avion. Vratim kartu i otišao vlakom, fučkam ja na popravak. Zadnji let je bio iz Zadra, potpisao ugovor sa Vinilplastikom, ručak i na avion, bili smo trojica. Let je trajao pola sata, za tih pola sata smo razgovarali ali poslije leta ni jedan nije znao o čemo smo pričali. Razlog vozili smo sa u DC-8, gdje su ju samo našli. Dakle kad smo poljetali, ispod nogu osjetilo se pomicanje limova, prva pomisao, taj će se krš u zraku sam od sebe raspasti. U mislima sam se tješio ako su se piloti usudili uči u taj avion valjda neće biti kao 1976 nad Vrbovcem kad su putnici padali zajedno sa sjedalima u dvorišta. No to nije bilo sve, kad smo došli nad Pleso bilo je grmljavinsko nevrijeme. Kružili smo dok svi ostali nisu sletjeli, ravnih 45 minuta. E pa više me nije vidio ni jedan avion.
A za sadašnjost, štrajkaćima treba podjeliti knjižice i na burzu. Tako bi bila klasika, ali ima uvijek ali. Inače, plaća neto stjuardese je 4500, sindikalka ima 14000, a ja im nebi ušao u avion ni za 140 000. Ko je krivac, pa ima ih nekoliko koji čekaju milijunske odštete, menađeri koji su napravili gubitak. A još škandaloznije je da je sadašnji direktor Croatia Airlines Nizozemac. Nizozemac, a hrvatsko prezime i ime. Naime on svaki vikend putuje u Nizozemsku k svojoj familiji. Na trošak CA.Tako pišu novine. Ako je to istina onda nema premca našoj gluposti. Pa zar mi nismo mogli naći domaćeg menađera da vodi domaću tvrtku- državnu. Između kojekakvih troškova koje dotični napravi, pišu da mjesečno napravi troškove na mobitelu za 1000 EUR-a. Mora da je na stalnoj vezi sa Vladom-međugalaktičkom. 
I eto paradoksa da svi ekonomski pokazatelji kažu da je štrajk neopravdan, ima taj ali pa je štrajk opravdan.
Šečer na kraju tajnici companyje CA plaća 24 000 kn. Srećom štrajk je završio, a gubici ostali poreznim obveznicima.
Petrica Avijatičar